Profesorka engleskog jezika Ljubinka Boba Nedić u stanju je da kroz svoj blog opiše dušu ovog društva, prosečne srpske porodice, ali i pojedinca. U blogu pod naslovom “Pogledajmo se u ogledalo – ipak je do nas” govori o našoj deci, o nama kao roditeljima koji smo u neku ruku podbacili kada je vaspitanje u pitanju:
Da živimo u doba erozije svih vrednosti – poznato je. Da će to dovesti do dalekosežnih posledica, moglo se naslutiti. Da će se to dogoditi ovako brzo – trudili smo se da ne shvatimo. I uspeli smo.
Sada smo iznenađeni i nesnađeni. Nevolja ne kuca na tamo nečija vrata, već može pokucati i na naša. Sasvim je realna mogućnost.
Moj grad se probudio kada je, nakon uzimanja ekstazija na privatnoj žurki, umrla petnaestogodišnja devojčica. Tražimo ozbiljniji rad tužilaštva i policije, pojačanu edukaciju dece i roditelja. Održane su dve protestne šetnje, reagovale su opštinske vlasti, slažu se sa građanima, sve će učiniti, evo i radno telo su formirali, bla-bla-bla. Mislim, pozdravljam što nisu ignorisali akciju građana, ali staro je pravilo da kad god nemaš nameru da se nečim ozbiljno baviš, osnuj radno telo i reci da baš radiš na otklanjanju problema. Primetno je povećano prisustvo policije, bile su neke racije po lokalima, jer kao što svi znamo – diler dođe pun narkotika u kafić, pa ide od stola do stola. Nije nego!
Za to vreme, deca i dalje prolaze pored kioska, a u njemu sa naslovnih strana sramnih izgovora za dnevne novine, uredno poređani izveštaji o zdravstvenom stanju pevača posle saobraćajne nesreće koju je sam napravio, pun droge i alkohola, sa oduzetom vozačkom dozvolom i ogromnim prekoračenjem brzine. Idol mladih. Kažu – baš lepo peva i skroz je kul. O REM-u koji šeni pred Mitrovićem i Marićem – a koji šene pred Vučićem – suludo je više i trošiti reči. Šarić oslobođen svih optužbi jer je bio bezobrazan i nije hteo pred sud da se doveze punim šleperom kokaina. Zakoni blagi, poštenima u policiji je više muka od obustavljenih hapšenja ili ekspresnog oslobađanja uhapšenih, pravosuđe ne vredi ni pišljiva boba! Talovi, strahovi, korupcija, pretnje, talovi, strahovi – i sve u krug.
Organizuju se po školama ta predavanja o štetnosti droge i o bolestima zavisnosti, nije da nije. Trenutno imam 180 đaka, i teško da bi neko od njih na pitanje da li je droga štetna, rekao da nije. Na ta predavanja odlaze potpuno nezainteresovano, jer im neko već po deseti put objašnjava šta se mota i puši, šta šmrče, šta ubrizgava u venu, kako se posle čega osećaš i koliko brzo od čega možeš da stradaš. Nema inovativnih pristupa. Samo na papiru ostane evidencija da su predavanja održana. Rezultata nema. U stvari, ima ih i toliko su poražavajući da čak i ovaj letargični narod počinje da shvata da od države i njihovih institucija nema mnogo vajde.
Oni nam neće zaštititi decu. A ko će? Koga deca imaju otkad je sveta i veka? Porodicu. Roditelje. Deset praznih mesta, pa da pregovaramo. E, tek tu počinju muke. Roditelji analogni, deca digitalna.
Mislim da odavno nije bilo ovako teškog perioda za roditeljstvo, a sigurna sam da nikada roditelji nisu imali ovoliko nepoznanica. Nikada se detinjstvo roditelja (kao jedinog iskustvenog znanja o odrastanju koje roditelj može imati) nije ovoliko razlikovalo od detinjstva dece.
Naravno da današnji roditelji vole svoju decu koliko i svi pre njih, da im žele sve najbolje, da su im namere neupitne, požrtvovanost i trud veliki, ali nešto i dalje ne štima. Neki će se pozvati na moderne zakone koji roditeljima oduzimaju autoritet, ali sam sigurna da ni sami neće baš potpuno verovati u to. Zabranjeno je tući dete. Jeste. I time je oduzet autoritet? Stvarno? Dete roditelja poštuje i sluša zbog batina? Neće biti. Batine su izraz nemoći roditelja i pokazatelj broja propuštenih prilika da sa detetom radi i da ga vaspitava. Ovo nijedan roditelj ne želi da čuje. S ovim se teško miri, ali to ne umanjuje istinitost tvrdnje.
Dete se vaspitava od uzrasta bebe, od uobročavanja i reakcije na bezrazložan plač, od “ovaj moj ništa neće da jede osim pomfrita”, od bacanja po podu, bacanja igračaka, lomljenja igračaka u besu, razmaženog histerisanja u prodavnici, udaranja i ujedanja roditelja, bake, deke, skidanja kape s glave na minus deset – i sve to do trećeg-četvrtog rođendana, jer posle je kasno. Vaspitava se kad mu se sa četiri godine ne dozvoli da ostavi igračke razbacane po podu, kad mu se sa pet godina da krpa u ruke da kobajagi briše prašinu, kad mu se da testo da mesi sa majkom, štipaljke da ih stavlja na sušilicu čim je dovoljno visoko, nešto što se ne razbija lako da obriše posle pranja sudova…
Definitivno se ne vaspitava kad mu uvalite telefon sa godinu dana (čak i manje!) da gleda Pepa Prase i da bude mirno. Time sebi kupujete mir, a dete zapostavljate. Ni ovo ne želite da čujete, znam.